Kad zastava o domovini progovori...

Možemo mi svoju zemlju voljeti ili mrziti ali priznajmo si da svako od nas osjeti ponos kada neko zastavu vlastite domovine raširi nakon što je učinio nešto što čine rijetki ili kada učini nešto po čemu će ga bar neko vrijeme pamtiti oni koji osjećaju ponos kada barjak vlastite zemlje zavijori na kraju svijeta.

Ovo je priča o zastavi koja se družila sa mnom tijekom cijelog putovanja.

No, kako je ona uopće na put krenula?

Prvo zaustavljanje i prva pauza na putovanju koje je trajalo točno 106 dana dogodilo se u Čakovcu. Mišo je organizirao kratko druženje prije izlaska iz Hrvatske. Tada mi je uručio zastavu. Pogledao ju je, poljubio i poželio njoj i nama sretan put i povratak kući.

Oko dvije tisuće kilometara kasnije, zavijorila se ona u Latviji. Ponosno je pozirala uz zastavu koju je, također ponosno istaknuo Linards Onzuls.

On i njegova supruga Ilze Onzule bili su nam od velike pomoći. Uz njih je putovanje prošlo puno lakše, no o tome u jednom od slijedećih tekstova. Bilo kako bilo, Hrvatska i Latvija pružili su ruku jedna drugoj.

Do Azije smo putovali danima. Strpljivo je čekala trenutak da se pokaže, a priliku za pokazivanjem iskoristila je točno na granici kontinenata. Slijedećih tjedana jurimo na ruski daleki istok...

Prilika koja se ne propušta svakako je naslikavanje na najudaljenijoj točki do koje smo dokoturali. Vladivostok nam se ukazao nakon mjesec dana putovanja. Dvanaest i pol' tisuća kilometara od kuće nije nešto to se događa svaki dan. Kamera je zabilježila i taj trenutak...

Vožnja Sibirom, koji velićinom premašuje cijelu Ameriku, također je prošla bez poteškoća. Treće osvajanje najsjevernije kopnene točke Europe bio nam je slijedeći cilj. Ponovno smo se ponosno koćoperili ispred prepoznatljivog globusa na kraju svijeta. Činjenica da do Sjevernog pola ima tek nešto više od dvije tisuće kilometara fascinira me i tjera na razmišljanje koje ne smijem naglas izreći. Neka ostane za neku drugu zgodu... Bilo kako bilo, na sjevernoj kapi smo treću godinu za redom.

Na moju veliku žalost, izvaditi zastavu na najzapadnijoj kopnenoj točki Europe nije bilo nimalo jednostavno. Stravičan vjetar bio je toliko jak da mi je iz ruke oteo mobitel i bacio ga desetak metara dalje. Vožnja na motociklu bila je velik izazov. Zastava je ostala u koferu i bez da ugleda svjetlo dana, krenula je put juga...

Par dana kasnije veselo je pozirala na Tarifi. Najjužnija kopnena točka Europe imala je čast biti joj domaćinom.

Stigavši na Tarifu plan da se osvoje sve četiri najudaljenije točke je ostvaren. Gledam Afriku, koja je udaljena tek nekoliko kilometara i odustajem od nakane da ju ponovo posjetim. Krećem prema Turskoj...

Dva mjeseca po završetku avanture, zastava se vratila vlasniku. Mišo sada ima nešto čemu sam dodao vrijednost kojom se ponosim.

Mišo, hvala ti na svemu. Neka ova priča o zastavi koja je prevalila udaljenost veću od opsega našeg planeta pronađe mjesto u Tvojem sjećanju kao draga uspomena, a zastavu sa ponosom istakni kada ti se za to ukaže prilika.

Uskoro starta nova avantura. Australija je zemlja kojom ću voziti. Zastavu za tu avanturu još uvijek nisam nabavio.

Voli vas Brmbi