Stotinjak kilometara koji su me dijelili od toplog smještaja u Omsku počeli su me brinuti. Hladnoću kakvu sam osjećao vozeći se jugozapadnim dijelom Sibira nikada ranije nisam doživio.
Po glavi mi se motala činjenica da je Antiša trenutno u Kazakhstanu i da budem iskren, brinuo sam se za njega više nego za sebe. Naravno da je briga za tog mladića bila neosnovana jer se radi o avanturistu koji se za sebe zna brinuti poprilično dobro.
Dan ranije odlučio je skoknuti do Astane. - Šteta bi bila ne posjetiti državu uz čiju ćemo granicu voziti stotine kilometara... Ta opcija mi se, zbog mogućeg čekanja na granici i kiše koja je bila najavljena u prognozi, nikako nije svidjela. Dogovor je pao da se slijedećeg dana ponovo nađemo u Omsku i putovanje nastavimo zajedno. Tako je i bilo...
No, vratimo se na priču o sibirskoj hladnoći koja mi je otkrila zagonetku iz rečenice koju ste sigurno imali prilike čuti: "Zima mi se uvukla u kosti"...
Točno takav osjećaj doživio sam tog prohladnog sibirskog dana. - Da, prohladnog... U zraku je bilo čak dva stupnja iznad nule, a to je temperatura koju moja oprema podnosi kao od šale. Testirao sam ju i na puno nižim temperaturama, do minus osam čak... Nije bilo nikakvih problema, ali ova dvojca sibirskih celzijusovaca naoružana su oružjem koje još nisam upoznao. Takav osjećaj hladnoće za mene je bilo potpuno novo iskustvo.
Sibirska ljepotica
Prisilno zaustavljanje na stotinjak kilometara prije cilja koji sam si za taj dan postavio bilo je neminovno. Sibir me okruživao sa svih strana... tek poneko vozilo...
Ekstremno kočenje... zaustavlja se crveni automobil... Stotine upitnika iznad moje glave... mogući problemi na vidiku? ... oprez...
Nisam znao tko je bio više iznenađen. Simpatična djevojka koja je izašla iz automobila čudila se ludom bajkeru koji se potpuno sam odvažio voziti sibirskim bespućima, a ludi bajker čudio se njoj koja je bila vrlo oskudno odjevena.
- Pa kod nas je sada ljeto. Upravo tu rečenicu ponovila mi je nekoliko puta. - Uopće nije hladno. Mi sada uživamo u suncu...
Sve što je od odjeće stalo na mene, obukao sam. Ona, onako ležerno odjevena, zamoli da se fotografiramo za uspomenu. Naravno da sam pristao...
Foto session je potrajao neko vrijeme. Bezbroj fotki smo okinuli i u toj gunguli zaboravismo izmjeniti kontakte. Bilo bi zgodno znati bar ime djevojke koja me je "spasila" od nemilosrdnog sibirskog zagrljaja.
Bezbroj selfija opalila je i sama sjedeći na mom motoru. Činilo mi se da ne bi imala ništa protiv da slijedećih nekoliko mjeseci provede vozeći se sa mnom.
Bilo kako bilo... sibirska ljepotica ostaje mi u vrlo lijepom sjećanju.
Prilika da se ponovo sretnemo u njenom "toplom" Sibiru ukazat' će nam se već ovog ljeta...
Voli vas Brmbi