Prvi od šest planiranih servisa, na našoj 40K Tour avanturi, obavljen je u Omsku. Elena Bacinac - Babajka, naša moskovska veza, dogovorila je da nas u Sibiru dočeka Max.

I čekao je...

Na svim dalekim putovanjima rano poslijepodne najbolji je termin za završetak vožnje. Ostaje ti dovoljno vremena da još za dana obaviš sve potrebne radnje i slijedeće jutro bez komplikacija startaš dalje prema cilju.

Antiša je, kao što smo se prethodno dogovorili, već čekao na lokaciji. Na jedan dan skoknuo je do Kazakhstana... Preostalo nam je prevaliti tek nekoliko kilometara do adrese na kojoj nas je čekao Max.

Max je, a to smo saznali kasnije, veliki ruski moto putnik. Svojom Hayabusom prevalio je desetke tisuća kilometara, a destinacije koje je posjetio vrijedne su spomena. I on je vozio do Vladivostoka, a bio je i u Mongoliji te na mnogim drugim egzotičnim mjestima. Bivši je pripadnik vojnih specijalaca. Nakon službe u elitnoj padobranskoj jedinici odlučio je uživati u životu na bajkerski način.

Već nekoliko minuta nakon dolaska "šarafio" sam po motorima. Valjalo je izmjeniti ulje i filtere te oprati, podmazati i dotegnuti pogonske lance.

Sve je obavljeno relativno brzo. Motocikli su bili u savršenom stanju i spremni za slijedeću etapu od 6000 kilometara koliko nam je do Vladivostoka preostalo. Vladivostok je bio jedna od četiri točke koje smo si postavili za cilj putovanja.

Maxov poziv da odmah po dolasku navalimo na hranu i pivo koje je za nas pripremio, pristojno sam odbio dok ne završimo sa servisima. Ta odluka kasnije se pokazala kao pun pogodak. Servise smo obavljali vani, ispred kluba, a desetak minuta po završetku počela je padati kiša. Prava, dosadna sibirska kiša...

Sada je vrijeme vidimo kako izgleda mjesto u kojemu ćemo prenoćiti. Naljepnice na ulaznim vratima govore nam da su mnogi moto putnici navraćali kod našeg domaćina.

I sam sam na jednu poziciju unutar kluba nakeljio vlastitu i još nekoliko meni dragih naljepnica koje sam ponio sa sobom.

Maxov kolega bajker (ime sam mu zaboravio i sramim se zbog toga) još nekoliko ih je zaljepio. Zamolio me za po jednu naljepnicu od svake vrste koju sam imao sa sobom.

Zastava Maxove družine "Al-Kashi" zauzima posebno mjesto...

... a zastava koja ga podsjeća na letačko-padobranske dane u vojsci također je ovdje...

... postoji i nekoliko predmeta po kojima pamtimo neka prošla vremena.

Red hrane, red razgovora, red piva... ponovo red hrane, red razgovora, red piva... i to ne bilo kakvog piva.

U Rusiji, gotovo u svakoj prodavaonici, toči se domaće pivo. Vrsta pive koju sam kušao (malo više nego kušao) bila je potpuno drugačija od svih dosadašnjih. Specifičan okus i vrlo neobična ambalaža.

U prvi mah nisam niti shvatio što se nalazi u boci ispred mene. Max je na moj potvrdan odgovor, nakon što me je pitao želim li pivo, ispred mene jednostavno stavio staklenku. Ne znam zašto ali pomislio sam da se radi o staklenci meda... valjda zbog njenog oblika...

Nakon gozbe, domaćini su ponudili obilazak grada, odlazak u saunu, na večeru, druženje sa njihovim prijateljima... Obećali smo sve to prihvatiti na povratku. Na žalost, okolnosti su bile takve da se u Omsku nismo niti zaustavili kada smo se vraćali iz Vladivostoka.

Svoje prisustvo zabilježili smo na zid. Uz mnoge druge koji su ovdje bili prije nas i sami smo napisali naša imena i datum.

Umor (i pivo) učinili su svoje... Obzirni domaćini ostavili su nas da u miru odspavamo do jutra.

Zatvorili smo i zaključali vrata, ključ ostavili na dogovorenom mjestu... Max i njegov prijatelj ostaju nam u odličnom sjećanju.

Tisuće kilometara su pred nama... za početak novog dana tek nekih 600-tinjak do novog grada.

Novosibirsk nas čeka...

Voli vas Brmbi