Republika Burjatija i njen grad Ulan-Ude, na nekih 9000 kilometara od Zagreba, ostaje mi u vrlo lijepom sjećanju.

"Samo" 3400 kilometara dijeli nas od Vladivostoka, krajnje točke naše prve etape.

Victoria Rabzhaeva, poznata umjetnica koja živi i radi u tom gradu, na preporuku dr. Darko Staresina dočekala nas je i dva dana strpljivo pokazivala znamenitosti rodne Burjatije.

Oduševljenje činjenicom da smo prevalili tako velik put na dva kotača nije krila i vrlo rado je pozirala pored mog ljubimca. Naravno da sam obećao jednu veliku vožnju kada posjeti Hrvatsku, a u Hrvatskoj je često... Pristala je!

Kasnopopodnevni dolazak u Ulan-Ude iskoristili smo tek da se smjestimo, kratko upoznamo i dogovorimo sutrašnji obilazak. Znao sam da će to biti vrlo lijepo druženje.

Mongolski Burjati čine većinu i gotovo svi prakticiraju budizam. Victoria je također budistica. Prvo iznenađenje priredila mi je kada je izrazila želju da prvi puta u životu uđe u pravoslavnu crkvu. Vjerujem da je ustvari željela udovoljiti meni pretpostavljajući da sam pravoslavne vjere. Bili smo u sličnoj situaciji... moj jedini posjet pravoslavnoj crkvi dogodio se u Zagrebu kada su mi u goste došli bajkeri iz Srbije. Pomalo smiješna situacija je bila kada niti jedno od nas nije bilo sigurno kako se pristojno ponašati. Stavljanjem marame na glavu i paljenjem svijeće učinili smo, vjerujem, nešto što nikako ne može biti loše. Sjećam se da smo u Zagrebu također upalili svijeće... također pamtim da postoje svijeće za žive, za mrtve, za zdravlje... Naša je izgorjela za nešto od toga...

Bilo kako bilo, oboje izlazimo zadovoljni i puni nekakve tople i pozitivne energije. Priznajem da osjećaj uopće nije loš.

Nekoliko autobusa smo promijenili putujući prema mjestu u kojem će se Victoria osjećati kao riba u vodi.

Slijedeća destinacija je Ivolginsky Datsan, budističko selo i kako mi je objasnila, centar budizma u Rusiji. Kretanje po selu odvija se u smjeru kretanja kazaljki na satu. Nisam točno shvatio koji je razlog ali radi se o nečemu što je povezano sa prolaznošću vremena.

Snimanje unutar objekata nije dozvoljeno. Nije pomoglo niti moje pristojno moljakanje i objašnjavanje da dolazim iz daleka...

Na svakom koraku nailazimo na "vrtuljke". Radi se o molitvama zapisanim na njima, a te molitve putuju do Bude dokle god se vrtuljak okreće. Ne prolazimo niti pored jednog, a da ga ne zavrtimo nekoliko krugova.

Negdje na polovini sela nalazi se kamen želja. Zatvorenih očiju potrebno je hodati tridesetak metara i rukom ga dotaknuti. Uspijete li to bez da otvorite oči, želja koju ste ranije zamislili biti će vam ispunjena. Nisam siguran djeluje li ali moja želja se ostvarila.

Nekoliko sati šetnje selom prošlo je zaista brzo. Bogatiji sam za još jedno predivno iskustvo. Priznajte da se prilika za posjetom centra budizma u Rusiji ne pruža baš svakome.

Starim autobusom vraćamo se u "zabranjeni grad". Tek nedavno sam ustvari saznao da je Ulan-Ude do 1991. godine bio zatvoren za sve one koji ne žive ovdje. Stranci u njega nisu imali pristup. Bio je zabranjen čak i za Ruse. Na taj način je država ustvari skrivala izrazito vjerski nastrojen narod republike Burjatije i njenog glavnog grada. U vrijeme SSSR-a, koji je bilo izrazito komunistički, a takva je uostalom bila i država u kojoj sam i sam živio. Javno prakticiranje vjere nije bilo ono što bi joj bilo prihvatljivo. Nije doduše bilo niti strogo zabranjeno ali ipak je bilo bolje ne igrati se sa vatrom.

Njegovanje kulta ličnosti velikih vođa također je u to vrijeme bilo u modi. Lenjin je svakako pri vrhu na listi. Postojalo je nekoliko impresivnih spomenika kojima je upravo to bila svrha.

U Petrogradu mu je sagrađen najviši spomenik. Sama skulptura visoka je nevjerojatnih 27 metara.

Na Antartiku je najnepristupačniji spomenik vođi Revolucije. Pogled velikog vođe uprt je prema Moskvi.

Na granici između Sibira i Kazakhstana zasađena je ogromna šuma čija stabla ispisuju "Živio Lenjin 100 godina". Posebnost šume je u tome što je jasno vidljiva i iz svemira.

Moglo bi se nabrajati još spomenika iz Lenjinovog vremena i nakon njega ali spomenuti ću samo još jedan. Radi se o ogromnoj glavi postavljenoj ispred zgrade vlade Republike Burjatije.

Zanimljivost je da je trebala biti srušena nakon raspada SSSR-a, kao što je to učinjeno sa veliko većinom spomenika, ali učinjeno je upravo obrnuto i glava je potpuno restaurirana te je ostala stajati na svom mjestu.

Iskreno, nije mi se činilo da se radi o ogromnoj i 42 tone teškoj skulpturi. Kako smo joj se približavali, postajala je sve veća...

Tek kad staneš pored diva shvatiš koliko je velik. Više od sedam metara visoka je samo glava, a samo postolje također je ogromno.

Ova malena točkica koja se nazire u podnožju spomenika moja je malenkost od nekih 174 centimetra. Sami usporedite i predočite si stvarnu veličinu velikog vođe.

Obilazak "zabranjenog grada" potrajao je satima. Toliki broj koraka nisam napravio zadnjih 10 godina. Victoria me dobrano izmorila...

Red zafrkancije, red klepesanja gradom, red znamenitosti, a zatim ponovo red zafrkancije...

Dokaz da smo svi mi samo obični ljudi sa raznim talentima ovdje se jasno vidi. Umjetnica i bajker...

Kao i u Moskvi, ovdje također postoji "nulta točka" od koje sve počinje. Zanimljivo je da Victoria za nju nije znala. Otkrili smo ju slučajno...

Nekoliko fontana krase centar grada, a prepoznatljivi prozori bogato ukrašeni rezbarijama, u centru su slabije zastupljeni. Bezbroj tih umjetničkih djela moguće je vidjeti u sporednim ulicama i na periferiji.

Ruskoj ratnoj pjesmi u izvedbi uličnog svirača Victoria nije mogla odoljeti. Zajedno su zapjevali poznatu i prepoznatljivu Kaćušu te pomogli da se sjećanje na djevojku koja čezne za dragim, koji se nalazi na bojišnici, ne zaboravi.

Boze...

Nacionalno jelo kušali smo u, kako kaže, najboljem restoranu u gradu. Radi se o mljevenom mesu zamotanom u tijesto te kuhanom na pari.

Valjalo me podučiti kako se spravlja taj specijalitet, a podučila me i načinu na koji se konzumira.

Meso se zamota u tijesto, na vrhu se ostavi otvor kako bi višak pare mogao izaći van. Kuhanje traje oko pola sata i boze su spremne za konzumaciju. Tri komada su sasvim dovoljna da se čovjek najede.

Konzumacija je također posebna... pri dnu boze valja odgristi komadić tijesta kako bi se napravila rupica kroz koju zatim popijemo sok iz unutrašnjosti. Specifičan okus soka riječima nije moguće opisati. Okus boza također je velika novost za moje nepce. U nastavku putovanja nisam propuštao priliku naručiti ih gdje god ih je bilo u ponudi. Uz buršć i šašlike, boze su ono što ću sigurno naručivati prilikom slijedećeg posjeta Rusiji.

Šećer na kraju svakako je obilazak muzeja. Ne bilo kakvog muzeja već privatnog čiji je vlasnik njen veliki prijatelj.

Da li ste ikada imali priliku posjetiti muzej otvoren samo za vas? Van radnog vremena dozvoljeno nam je razgledavanje neprocjenjive kolekcije predmeta koje je vrijedni vlasnik sakupio putujući po svijetu. Razna djela poznatih svjetskih umjetnika, bezbroj predmeta starih i po pet stoljeća, kolekcija starih automobila...

Veličina fascinira... bili smo obzirni i obišli smo samo manji dio, odnosno prizemlje muzeja.

Victoria je i restaurator, a njene usluge i znanje koristio i sam vlasnik. Restaurirala je podosta umjetnina koje su ovdje izložene.

U jednom dijelu postavljen je i njen autoportret koji mu je poklonila. Zanimljivo je bilo vidjeti ga uz slike velikih svjetskih slikara.

Dva predivna dana u "Zabranjenom gradu".

Želim reći još jednu sitnicu... često se dogodi da tek po povratku kući saznam gdje sam ustvari bio i što sam vidio. Događa se to iz razloga koji je ustvari jednostavan. Putuješ ka određenoj destinaciji bez određenog plana. Pored mnogočega jednostavno prođeš, a pored mnogočega se zaustaviš bez da znaš o čemu se radi. Kasnija analiza putovanja i prebiranje po uspomenama otkrivaju vrlo zanimljive detalje.

Tako je bilo i sa ovim "Zabranjenim gradom"

Ako ste bili toliko uporni i ovaj tekst pročitali do kraja i sami ste osjetili dio onoga što na putovanjima doživljavam. Sami ste otkrili ponešto što prije niste znali.

To je ustvari i smisao avanture. Nadam se da vam je bar malo zanimljivo putovati sa mnom...

Voli vas Brmbi