Jezik sam potrgao objašnjavajući zašto vozim daleko.

Jednostavno volim beskraj i to je to!

A taj beskraj nije za svakoga...

Mnoge zamke kriju se u beskraju... Nekoliko zamki u koje je moguće uletjeti su: panika, monotonija, gubitak koncentracije i strah...

O svakoj od nabrojanih mogao bih pisati i govoriti danima. Prije no što sa vama podijelim tri zanimljive situacije sa kojima sam se susreo na putovanjima reći ću jednu važnu stvar koju sam izgovorio već tisuću puta i koja je temelj uspjeha svih velikih putovanja. Mnogi neće shvatiti o čemu se radi sve dok sami ne krenu na put i prisjete se riječi koje glase: Najvažnije je ostati u dobrim odnosima sam sa samim sobom!

Priča prva... ?

Prvo osvajanje najsjevernije kopnene točke... rosulja napada odijela... beskraj ispred nas...

Nikada do sada nisam se nalazio toliko daleko od kuće... Kraljica cvokoće zubima na sjedalu iza mene... nigdje nikoga... neiskustvo u višetjednim putovanjima uzima svoj danak...

Misli lete na sve strane... motor čudno radi... ma samo mi se čini, zar ne? Prepoznajem lagani napad panike mada realne opasnosti za nas nema nigdje na vidiku. Ali na vidiku nema niti benzinske pumpe, automobila, čovjeka, znakova života... Ok rezervoar je pun i to bi trebalo biti dovoljno goriva za nekih 450 kilometara... možda i 500 ako budem oprezan sa dodavanjem gasa.

Pogled mi se zaustavi na navigaciji... smijem se k'o lud... Kraljica u čudu... ?

- Za 430 kilometara skrenite lijevo!

Takvu uputu mi govori gospođa Đurđa koja stanuje u toj malenojj napravi.

Pogledam u beskraj ispred sebe i čekam da prođe tih 430 kilometara...

Priča druga... ?

Afrička avantura počela je i traje već desetak dana... kolega Rankas prati me u stopu.

Slažemo se odlično i uživamo u beskraju. Istina je da mi se po glavi motaju razne stvari... Dobrano smo zagazili u Saharu i beskraj koji nas okružuje djeluje zastrašujuće predivno.

U jednom trenutku pogled mi zastane na, pogađate, navigaciji.

Vozimo ravno i kraj te beskrajne ravnice se ne nazire, a Đurđa mi kaže: Za 530 kilometara produžite ravno!!!

Draga Đurđa se sa nama očito šali. Pa danima vozimo ravno... I Zaista, nakon famoznih 530 kilometara produžili smo ravno do Dakhle nadomak granice sa Mauritanijom.

Iskreno... dojadilo mi je ravno pa sam odlučio da se vratimo ravno nazad.

Kilometar sat je u tom trenutku pokazivao da smo od kuće udaljeni točno 5555 kilometara. ?

Priča treća... ?

Gazimo Rusijom... Sibirska trasa uglavnom bez zavoja. Većinom kvalitetna i prohodna "federalnaja doroga"...

Uživam u beskraju. Fasciniraju me ta ogromna ruska prostranstva. Stotinama kilometara ne događa se ništa i ona spomenuta dobrota sa samim sobom nalazi se na do sada najvećem testu.

Nailazimo i na zahtjevnije dionice koje uz povećani oprez prolazimo bez problema.

Tjedni prolaze... da, da... tjedni! Četrdeset dana bilo nam je potrebno da pregazimo Rusiju u oba smjera.

Zanimljiv je podatak da je samo Sibir površinom veći od cijele Amerike...

No, vratimo se na temu, a tema je popularna Đurđa koja već danima šuti...

Odjednom, ničim izazvana:

- Za 2066 kilometara skrenite desno!!!

Halo Đurđa!!! Pa zar ti ne bi bilo jednostavnije reći:

- U četvrtak skreni desno!!!

Eto, ostanite si dobri sami sa sobom i putujte daleko. Beskraj je fascinantan naučite li u njemu uživati.

Voli vas Brmbi ❤️