Putovanje do najsjevernije kopnene točke Europe postala je tradicija koju nastojim održati svake godine. Ovo je bilo četvrto osvajanje krajnjeg sjevera u protekle četiri godine

 

Ovogodišnja pustolovina na 4000 kilometara udaljeni sjever bila je vrlo upitna zbog situacije s COVID-om. Cijeli plan vožnji za ovu godinu sveo se na nadu da ću odvoziti bar ovu najkraću dionicu od svih planiranih.

 

Epidemiološke mjere slabe odnosno prestaju kako smo se približavali sjeveru.

 

Ulazak u Mađarsku prošao je bez ikakvih problema, Slovačka granica jedva je primjećena.

 

 

 

U Slovačkoj nije moguće ući u prodavaonicu ili na benzinsku postaju bez maske na licu i to je sve. Poljska poštuje mjere u toliko što je obavezna dezinfekcija ruku gdje god se zaustavljate.

 

 

Litva, u kojoj je samoizolacija obavezna za sve koji ulaze, tu mjeru uopće ne provodi. Kroz Latviju smo protutnjali bez zaustavljanja, a u Estoniji niti ne znaju da postoji COVID.

 

 

 

Ulazak u Finsku svodi se na rijetku kontrolu putnika koji silaze s broda i tu smo umalo završili putovanje. Policajci i carinici odlučili su zaustaviti motor koji je vozio iza nas dvojce. Malo sreće ponekad ne škodi. Finskom smo vozili daleko kroz unutrašnjost ne približavajući se Švedskoj granici u kojoj je navodno vrlo rigorozna kontrola putnika.

 

Sam ulazak u Norvešku dogodio se na jednom malenom graničnom prijelazu na kojemu se nitko satima ne pojavi. U tom trenutku Nordkapp je bio udaljen nekih 300- tinjak kilometara i praktički sam znao da ćemo uspjeti.

 

 

Riječ dvije o samom dolasku na Nordkapp. Zaista je interesantno doživjeti vrhunac putovanja i dosegnuti kraj!

 

Osjećaj da nema dalje ne može se opisati u par riječi. Činjenica da nas od Sjevernog pola dijeli samo 2092 kilometra zaista fascinira.Tada shvatiš koliko je Zemlja ustvari malena...

 

 

 

Kampiranje na hridi visokoj oko 300 metara ispod koje valovi norveškog mora udaraju o stijene također je poseban doživljaj. Osjećali smo se vrlo privilegirano.

 

Darko, moj suputnik na ovoj avanturi, posebno emotivno je doživio dolazak na cilj.

 

Što se mene tiče, četvrti susret sa lokacijom na kojoj su Bogovi pali na tjeme također ostavlja veliki trag u sjećanju koje neće izblijediti jako puno godina, tim više što ga svake godine obnovim bar jednom.

 

Gotovo identičnom rutom putovali smo nazad uz otklon u Litvi gdje smo posjetili poznatu lokaciju koja se zove Brdo križeva.

 

 

Prelazak svih granica protekao je bez problema osim naravno naše na kojoj je bilo vrlo zanimljivo. Darko Jurekic, moj ovogodišnji suputnik položio je sve testove na putovanju sa odličnim uspjehom, sjedi pet. Sve dogovore koje smo imali prije polaska ispoštovao je do zadnje sitnice. Na ovako dugim putovanjima demokracija uopće nema mjesta. Svaki pokušaj promjene plana ili petljanja u odluke onoga tko je rutu organizirao i osmislio dovodi do raspada sistema. Postoje samo dvije opcije, ili voziš iza mene, il ideš svojim putem, treće ne postoji!

 

Dovoljno iskustva je iza mene da tu tvrdnju mogu izreći i izričem ju jasno i nedvosmisleno prije svakog putovanja na kojemu mi se neko želi pridružiti.

 

Ne radi se o pokazivanju nekakve moći ili tjeranju vojničke stege već o funkcionalnosti i sigurnosti putovanja. Darko tijekom cijelog putovanja nije imao niti jednu primjedbu. Jedini zadatak koji je bio pred njim bio je taj da organizira kupnju karata za brod iz Estonije do Finske i nazad. Uz kuhanje kave, koju on obožava, to je bilo to. Sve ostalo preuzeo sam na sebe.

 

Okrenemo li ploču na drugu stranu i ja bih bio prezadovoljan kada bi postojao netko tko je sposoban misliti umjesto mene na gorivo, hranu, smještaj, rutu. Darko se jednostavno prepustio i uživao u putovanju sa mnom. A i ja sa njim!

 

Kava, ta čarobna crna tekućina, Darkova ovisnost o kavi jedini je ustupak od moje strane. Jedina je to prilagodba na koju sam morao pristati na cijelom putovanju.

 

Obavezna jutarnja kava koju je uvijek on pripremao bila mi je čak i vrlo zanimljiva. Pa zamislite situaciju u kojoj vam neko na kraju svijeta ujutro otvori šator i u ruku tutne šalicu vruće i mirisne kave. Upravo ta kava na Nordkappu ostala mi je duboko urezana u sjećanju. Darko je toliko usavršio kuhanje kave i to u bilo kojim uvjetima, cesta, smještaj, kamp, da je čak i moje skidanje opreme na pauzi ispijanja duže trajalo.

 

Količinu kave koju smo popili teško je odrediti. Najmanje tri kave dnevno pomnožimo sa 15 dana koliko smo zajedno putovali dok Darko nije otišao kući... Dobiveni rezultat pomnožite sa dvije osobe i to je otprilike to! Frank bi mogao uzeti nas za manekene i promotore svojih proizvoda. Cijelo vrijeme pili smo njihovu kavu.

 

Nakon toliko popijenih kava, vrijeme je bilo i ostati bez njih. Darko je vlasnik privatnog biznisa i o njegovoj prisutnosti ovisi poslovanje i egzistencija zaposlenih. Poslovne obaveze diktirale su njegov povratak. Negdje u Poljskoj, oko Krakowa,smo se rastali.

 

 

On je odjurio najkraćim putem prema Zagrebu. Ja sam okrenuo prema Rumunjskoj od koje sam naknadno odustao zbog izuzetno loše vremenske prognoze za nekoliko slijedećih dana. Grah je nenadano pao na Slavoniju u kojoj sam ostao četiri dana.

 

Dobrodošlica kakvu samo najhrabriji mogu poželjeti. E upravo takva dogodila se meni. Pljusak epskih razmjera dočekao me je na samoj granici sa Hrvatskom. Dva vozna traka za ulazak, na jednom carinici pregledavaju automobil njemačkih registracijskih oznaka, a drugi trak prazan. Crveno svjetlo na semaforu iznad, kiša lije kao da deset kanadera istovremeno ispuštaju vodene bombe na požarište.

 

Tok, tok, tok, moj Strom prede, noge do pola potkoljenice u vodi koju šahtovi ne uspjevaju popiti, tok, tok, tok i tako desetak minuta totalna poplava. I taman kad sam pomislio da ću na granici ostati dok kiša ne prođe, preokret.

 

Službenik na granici dogega se do svoje kućice i konačno mahne da priđem. Dokumente molim, dokumente od motocikla molim, otvorite kofere, odakle putujete, kuda idete po ovom nevremenu?

 

Tako teće naš razgovor, čovjeku je valjda bilo do priče po nevremenu. Možda je mislio da ću mu usput prepričati i vremensku prognozu prije dolaska na granicu. Možda da ima leda negdje. Tko zna što je on mislio. Uostalom, shvaćam, on radi svoj posao. Malo prerevno po mom mišljenju, ali to je ipak samo moje mišljenje iz kuta bajkera koji je pokisao ko "žirovi kec".

 

Konačno me pustio u Hrvatsku. Ali, drugi čin nenadanog dočeka tek će se dogoditi. Prvih desetak metara po Hrvatskoj vozim sredinom voznog traka i onda TRES!!!

 

Rupetina prekrivena vodom, rupetina koju nije bilo moguće vidjeti. Osjećaj kao da je motocikl pukao na pola. Navigacijski uređaj ispada iz ležišta, svjetla "tuku" svako na svoju stranu. Jedva sam ostao na kotačima. Pogledavam instrumente, nisam siguran da li je ulje iscurilo iz eventualno polomljenog kartera. Sve je u redu, ne pale se sigurnosne lampice. Vozim dalje, polako, totalni je mrak, potop epskih razmjera. U suprotnom traku kamion. Blicne mi, vratim mu da ga vidim i razumijem što želi. Iz njegove visoke kabine, moja raštelana svjetla sigurno su mu se činila kao duga. U tom trenu, počne blicati kao da je kraj svijeta, pali sva svjetla na kamionu, a znate da njih ima poprilično i ne gasi ih. Ispred mene bjelina, ne vidim ništa, u posljednji čas shvaćam da je kamion u mojoj traci. Jedio što mi je preostalo da izvučem živu glavu je putni jarak pun blata gdje sam završio. Bolje i to, nego kotači kamiona, mislim na prvu. A onda val ljutine, najprije na vozača kamiona, a onda na kišu koja pada i nedopušta mi da fotografiram kako izgleda motor koji zajedno samnom na lijevom boku leži u blatu. Uspio sam se izvući na asfalt, desetak kilometara dalje, kada je kiša prestala lijevati kao iz kabla, bio sam čist I opran, moj Strom također.

 

Instalacija je platila danak i mikroprekidač je otkazao. Moja Beba nije davala znakove života. Sljedeće jutro bacio sam se na posao i kroz nekoliko sati privremeno sanirao kvar jednom malom strujnom premosnicom.

 

Četiri iduća dana ostajem u mojoj Slavoniji. Osijek odabirem za bazu iz koje ću operirati po okolnim mjestima. Prvog dana ustvari nisam niti izašao iz sigurnosti novog doma. Valjalo je Bebu (Stroma) osposobiti za nastavak putovanja, dobro se odmoriti i napraviti plan kamo i kada dalje. Vožnja do Iloka, ručak u hotelu na obali Dunava riječima se ne može opisati. To treba doživjeti.

 

Sljedeći dan vožnja do okolice Đakova i intervju sa poznatim avanturistom Hrvojem koji je na svom biciklu obišao svijet.

 Druženje s lokalnim stanovništvom ispred jedne trgovine također je bio dobar osjećaj. Upoznavanje novih ljudi i posjet mog aerodroma na čepinskoj cesti. Namjerno koristim riječ "mog" jer me za njega vežu predivne uspomene iz mladosti.

 

Upravo na tom aerodromu doživio sam svoja prva letačka iskustva i položio ispit za pilota motornog zmaja. Letjelo se, bacalo padobrance i uživalo. Četiri dana prošla su u trenu. Osamnaest dana od početka Nordkapp avanture vraćam se u kolotečinu svakodnevnog života. Sretan i ponosan na sebe i mog suputnika. Učinili smo ono što su svi, ne većina ljudi već svi koje poznajem, rekli da je nemoguće u ovo CORONA vrijeme.

 

Oko 8 tisuća kilometara je prošlo ispod kotača naših motocikala. 8 tisuća predivnih kilometara.

 

Ponovilo se!

 

Nordkappe, vidimo se i dogodine!